Fotogalerija

Dame i gospodo, poštovani prijatelji,

Heinrich Renner u knjizi Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko iz 1896 godine piše: “Od Visokog, kada se prođe stanica Podlugovi, gdje se vrši pretovar rude s područja Vareša i Dubošice, željeznica prolazi kroz plodnu dolinu. Za tri sata može se stići do gradića Vareš i njegovih rudnika.

Smješten je u uskoj dolini Stavnja, između velikih nepreglednih planina koje se redaju jedna na drugu stvarajući tako u ovom predjelu jedno središte neizmjerno bogato rudama skrivenim u unutrašnjosti ovih planina. Od ruda tu je željezo posebnog kvaliteta... Kroz prelijepu crnogoričnu šumu natovareni vagoni jure spuštaljkama od Pržića da bi se zaustavili odmah iza prostranog tvorničkog zavoda. Na uskom terenu povrh rijeke nalazi se rudnik Vareš, posvud okružen brdima obraslim zimskim drvećem, koja streme prema nebu. To je čitav jedan grad koji je nastao od 1890.godine...“

Martin Luter King je u povijesnom govoru šezdeset i treće  godine kazao: „Radujem se što danas zajedno s vama sudjelujem u jednom događaju koji će u povijesti naše nacije biti zabilježen kao najveća demonstracija za slobodu.
Mi se borimo i tražimo bezuvjetnu slobodu.

Kad joj dopustimo da dođe, kad joj dopustimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana na kojem će sva djeca Božja - crni i bijeli ljudi, židovi i pagani, protestanti i katolici - jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme: ᾽Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!᾽“
Direktorica JU „Opća biblioteka Vareš“, gospođa Jasmina Šijak, kojoj sam neizmjerno zahvalan, priredila je historijski presjek najinteresantnijih podataka o povijesti  Vareša...

Najintresantnije podatke o povijesti Vareša dao je naš istoričar i lokal patriota Josip Tokmačić u tekstu „Vareš nekad i sad“, čije podatke doslovno navodim: „Prema studiji doktora Krune Misila „Arheološki spomenici u okolici Visokog“ – dolinu Stavnje naseljavalo je pleme Desitijata. Središte tog plemena bilo je na Breziku ili Dabravinama, a utvrda prema doktoru Pavi Anđeliću – na Bobovcu. Kroz Bosnu je vodio poznati rimski put „Salona Argentaria“ na kojemu je postojao odvojak puta „Bistua nova Stanceli“, pa je doktor Vlado Ćorović s pravom zaključivao da je taj put morao voditi dolinom rijeke Stavnje i da je tu negdje morala biti i rimska vojnička stanica „Stanceli“.

Postoje neposredni materijalni dokazi o rudarenju u rimsko doba na području općine Vareš. Tako je nađena jedna stara rimska rudarska lampa. Isto tako, na jednoj pronađenoj ploči iz rimskog doba bio je natpis: „Vilicus Procurator“. To govori da je tu bila rimska rudarska naseobina – jer Vilicus Procurator je bio najvažniji državni činovnik u željeznoj industriji – odnosno, Vilicus predstavlja upravnika velikih državnih preduzeća u rimskoj imperiji. Prema tome, prva naseobina Vareša, nalazila se u selu Potoci.

Nema pisanih podataka kako se zvalo to naselje, ali svakako neće biti niti „Varevalium“, niti „Varevelium“, kao ni „Varelica“ ili „Varež“, jer nijedno od navedenih nema u korijenu riječi latinski naziv za željezo. Naprotiv, moglo bi se sa sigurnošću kazati – da je ime Vareš nastalo od riječi „VALENS“, što znači obitavalište, a da je rječica Stavnja dobila svoje ime od riječi „Stanceli“ što znači stanica. Ovome treba dodati podatak da se i potok Ruda ranije zvao „Varešac“ i da ga kao takvoga bilježe sve stare karte i tapije.“

Kao logičan nastavak jednog takvog naselja bilo bi selo Potoci, a Vareš kao veće naselje seli se i širi na brdo Oglavić – današnja Kota. Odavde se spustio prema Stavnji zbog potrebe za vodom. Ubrzo niču brojni majdani, male radionice na vodeni pogon namijenjene za preradu željeza. Naime, u tursko doba – Otomanskom carstvu je trebalo željezo za proizvodnju oruđa i oružja. Šta je za Turke značio Vareš najbolje ilustruje činjenica da je 1491. godine za upravitelja Bosne postavljen  Jakub paša, čovjek bosanskoga porijekla – poturčenjak. Služio je Mehmedu II – osvajača Bobovca i njegovom sinu Bajazitu. U ovim krajevima poznat je po tome što je otpočeo iskorištavanje željezne rudače za potrebe Turaka. Bio je zapovjednik čitave turske vojske, isticao se poštenjem i brižljivošću. Jakub paša je vjerovatno uticao da se Vareš pod ovim imenom prvi put zvanično i pominje – kako je to zapisano u jednom turskom defteru iz 1492. godine. Prema povjesničaru Josipu Tokmačiću, Vareš kao naselje se prvi put spominje 1468. godine.

Po dolasku Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine, Vareš je imao oko 2200 stanovnika; 1949. – 14500, a  1981. oko 22000. Danas Vareš ima 9556 stanovnika. Dolaskom Austro-Ugarske vlasti 1878. godine, počinje  savremena etapa istraživanja i eksploatisanja željezne rude. Austrougarska vlast postavlja temelje kapitalističke privrede zahvaljujući bogatim nalazištima željezne rude.
Tako je već 16. augusta 1891. godine izgrađena prva visoka peć za topljenje željezne rude, a druga visoka peć pet godina kasnije 1896. Pored toga, otvoreni su rudnici željezne rude u: Smreci, Droškovcu i Pržićima.

Grad Vareš, njegov administrativni entitet, a posebno njegovo stanovništvo, osvjetlali su obraz i u II svjetskom ratu. Iako i danas ima nacional romantičara, iz svih naroda, koji nisu na fonu antifašizma, može se sa velikim stepenom sigurnosti konstatirati da je Vareš bio jako involviran u kosmičku antifašističku koaliciju i da je 04. april 1945. godine uistinu bio dan oslobođenja Vareša od fašizma, koga mnogi građani Vareša i danas smatraju  svojim. O tome svjedoče mnoga dokumenta i o tome svjedoče imena mnogih narodnih heroja iz Vareša i to Rešad Saletović, Sabaheta Saletović, Ambroz  Slugić, Branko Jelić, Josip Čupka, Alojz Mirčić, Danica Pavlić, Salko Čajić, Fadil Karamehić, te Akif Saletović, Džafer Saletović, Katarina Juri, Rafo Zlović, Salko Islamović, Safet Parić, Alojz Andrijević

Sudbinu Vareša u poslijeratnom periodu odredila je odluka tadašnje jugoslovenske vlade, kao i njegovog stanovništva, da Vareš bude opskrbljivač željeznom rudom gotovo svih željezara u Jugoslaviji. Od tada počinje novo poglavlje u povijesnom razvoju Vareša. Grade se škole, formiraju se udruženja građana, kojih je bilo preko 50. Razvoj kulture u Varešu dobija jednu novu dimenziju i fabrikuje veliki broj intelektualnog potencijala.

Naš književnik Željko Ivanković, povodom dvadesetogodišnjice lista „Bobovac“ Vareš,  o tome kazuje:
„List „Bobovac“ postao je mjesto na kojemu se okupljaju kamenčići jednog velikog razbijenog vareškog mozaika, koji se tu, baš tu iznova konstituira zajedno sa svim drugim vareškim autorima i djelima, kojih nigdje i ni na jednom drugom mjestu na svijetu nema toliko. A riječ je zapravo samo o nastavku tradicije pisaca i pisane riječi u Varešu. Neću podsjećati na drugo osim na "Naš kolektiv", pa poslije "Kolektiv". Ni mnogo veće općine, ni veće sredine nisu imale svoj list, kao evo ni danas. Vareš ga je imao i ima. Jer, Vareš ima dugu i bogatu tradiciju pisane riječi. Od Divkovića 1611. preko Filipa Lastrića, dvojice Barišića, Martina Brguljanina, Grge Ilijića Varešanina, Filipa Grgića, Nediljka Dugonjića Vrhovčića, Petra Pejčinovića, Bernardina Matića... itd. itd.“  

Evo, samo u ovih 20 godina koliko postoji list „Bobovac“, 26 je vareških autora objavilo stotinjak knjiga... Evo, samo u ovih 20 godina koliko postoji list "Bobovac", 26 je vareških autora objavilo stotinjak knjiga... Da ne mislite da imam bujnu maštu, evo ih poimence, uz napomenu da sam moguće, doduše nenamjerno, ponekog i preskočio: Vladimir Alaupović, Boško Andrić, Slobodan Babić, Ilija Barišić, Grigorije Durić, Ignacije Gavran, Tvrtko Gavran, Anto Gavrić, Željko Ivanković, Petar Jozelić, Berislav Kalfić, Mirjana Kasapović, Avdija Kovačević, Suno Kovačević, Alen Kristić, Mladenko Marijanović, Ivica Mlivončić, Azmir Muftić, Slobodan Novaković, Tomislav Obrdalj, Panto Pantić, Mladen Radoš, Zdravko Stanišić, Boro Stjepanović, Mijo Vidović, Franjo Zlović, a objavljena su i nova izdanja ranijih knjiga Matije Divkovića, Filipa Lastrića, Novaka Simića..., a tu su i knjige o Varešu, vareškoj okolici nevareških autora, onih koji pokazuju koliko im je Vareš bio inspirativan: Andrija Nikić, Ilija Orkić, Dragan Pavelić, Ilija Piplica... A znam i za još autora, i za još knjiga, i za još rukopisa koji će ovu nevjerojatno bogatu riznicu dodatno obogaćivati u vremenu koje dolazi.
Nađite mi za usporedbu, po veličini i brojnosti njegovih žitelja, ali može i bez toga, takvo mjesto u BiH ili takvo mjesto i gdje u svijetu... A pazite, nisam i za ovu prigodu namjerno ne spominjem sve vareške slikare, glazbenike, dramske umjetnike, znanstvenike, sveučilišne profesore, duhovnike, prevoditelje, sportiste, šahiste, enigmate, novinare, pravnike, inženjere, liječnike, majstore..., dakle uglednike svake vrste, koji svojim značajem, a na ponos Varešu, daleko nadmašuju ovu varešku kotlinu. Uostalom, o većini njih je „Bobovac“ pisao i znate ih...

Eto zbog svega ovoga sam ponosan da sam i ja dio ove vareške priče i da nastavljamo uspostavljati jedan veliki zajednički vareški mozaik čijim su dijelom i rimska cesta na Zvjezdangradu, i starokršćanska bazilika u Dabravinama, i staroslavenska povijest s Perunom i Bogošem, i nekropole stećaka, i kraljevski grad Bobovac, i rudarska mjesta Duboštica, Borovica ili Oćevija, i džamija na Karićima, i Stari most u Varešu zajedno s prelijepom legendom o njemu, i Stara vareška crkva i Željezara Vareš..., i svi mi odavde do Australije, Kanade, SAD-a, Skandinavije... kamo nas je zlo i ne samo naše zlo rasulo, a vareško i samo vareško dobro nas priziva i okuplja. Ne dopustimo stoga, da kažem u ovom svečarskom trenutku, da tuđe zlo ikad više bude veće, jače i važnije od našeg dobra, makar i maloga našeg dobra...

Ovako je govorio naš Željko Ivanković, koji je danas sa nama i koga toplo pozdravljam.
Prema popisu iz 1991. godine, Vareš je imao: 41% Hrvata, 30% Muslimana, 17 % Srba i 12 % Jugoslovena.

Period od 1992 – 1995 , ratni period, ostat će upamćen kao jedna od najstrašnijih stranica vareške historije. Čuveni filozofski aksiom kaže da kada počne rat, prva umire istina i upravo zbog toga, zbog utvrđivanja Istine bez boje, okusa i mirisa,  još uvijek nije moguće postići potpuni društveno - politički konsenzus o karakteru rata u periodu 92 – 95 na području općine Vareš.

Nekako mi se čini logičnim da oko toga netreba ni voditi velike rasprave, nego treba prepustiti nauci i struci da medicinsko – sudski, utvrdi meritorne činjenice, da se iste metodološki jasno i precizno zadokumentuju, kako bi naša djeca i buduća pokoljenja imali istinitu predodžbu o tim dešavanjima.

Na nama živima ostaje obaveza da  snažno krenemo u procese sveopćeg pomirenja. Naravno da pomirenje podrazumijeva oprost i jako je važno da se oprosti. Neka oprosti onaj ko može, iz srca i iz duše, ali bez prisile, ali nema pravo niko da zaboravi, jer zaborav vrlo lahko može u budućnosti proicirati gubitak pamćenja, gubitak  identiteta, mržnju i nedaj Bože, nova kataklizmična dešavanja.

Upravo period '92 – '95 je proizveo najveću  ljudsku i materijalnu devastaciju općine Vareš, od koje će se općina Vareš teško ikada oporaviti.
Postratni oporavak, također nije dao očekivani rezultat i to je činjenica sa kojom moraju da se suoče svi politički faktori koji su konstituisali vlast od 1996 godine do danas.

Vrijeme privatizacije je također jedno od najtežih vremena  u novijoj istoriji Vareša, jer je privatizacija bila sve drugo izuzev što je bila pravedna, pravična i poštena. Ta aktivnost je vođena u periodu 2001 do 2007 i treba je što prije radi mira u kući zaboraviti. Općina Vareš i dan danas trpi posljedice te i takve djelimično nehumane i nepravedne privatizacije provedene u Varešu.

A danas....
Koristeći tako bolna i surova iskustva iz prošlosti, oslanjajući se na resurse iz sadašnjosti, uvažavajući činjenicu da su "odgoj i obrazovanje fundamentalne politike svih politika", mi smo projicirali četiri plus jednu  temeljnu politiku za budućnost ove općine. To su:
1.    Poljoprivredna proizvodnja
2.    Uzgoj, zaštita, eksploatacija, te  finalna prerada vareškog šumskog blaga
3.    Rudarstvo i metaloprerada
4.    Turizam.
5.    Razvoj i afirmacija nevladinog sektora, kao paradigme razvoja civilnog društva.

Veliki izazov je pred nama i period od 16.08.2014 do 16.08.2015 i dalje, ostat će po meni, period za koji mogu slobodno kazati da je jedan od najtežih perioda od postanka Vareša do danas.

Blokade općine Vareš od institucija države BiH dokaz su maćehinskog odnosa Države spram Vareša. Vareš, bosansko čedo, takav odnos od majke Bosne nije zaslužio. No, život ide dalje pišući romane i one lijepe i one ružne i valja nama preko rijeke. Uz osvojenu slobodu, valja nam se boriti i za sve ono što Varešu pripada, odnosno što mu je Bog od praiskona dao.

Hoćemo li u tome uspjeti ovisi od nas. U nekoliko činjenica sam ubijeđen da nam mogu pomoći. Ukoliko nebudemo spletkarili jedni o drugima, ukoliko nebudemo podmetali jedni drugima, ukoliko budemo solidarni jedni sa drugima i u dobru i u zlu, biće nam dobro.

Ne trebamo nikada zaboraviti da Bog pomaže onom ko hoće i onome kome hoće i ako mi napravimo prema Bogu korak od milimetra, za očekivati je i željeti da će On prema nama praviti korak od kilometra.

Kao što je i dr.Martin Luter King 1963 predvidio dolazak Slobode za svoj narod, tako i Mi možemo konstatirati da smo i Mi krvavo  platili svoju slobodu. Ostaje nam u amanet da tu i takvu slobodu čuvamo i njegujemo, da je na zadovoljstvo građana općine Vareš unaprjeđujemo i da nikada više nikome ne dozvolimo, da se vareško stablo slobode mora ponovo krvlju zaljevati.

Dragi prijatelji uvaženi gosti, svima Vama ovdje prisutnim, a posebno građanima Vareša, čestitam 16.august, Dan općine Vareš.

Živi mi i zdravi bili.

Fotogaleriju pogledajte OVDJE.