U Sarajevu je dana 14.03. 2011. godine u Domu Oružanih snaga BiH, sa početkom u 13:00h održana promocija knjige pod nazivom „Plači voljena zemljo“ autora Petra Jozelića. Promoteri su bili: bivši predsjednik Hrvatske gosp. Stjepan Mesić, prof. Slavo Kukić – autor predgovora za knjigu, zatim prof. Mirko Pejanović, prof. Besim Spahić, gosp. Alija Behmen, te poznati novinar Goran Milić.
Za one koji ne znaju, Petar Jozelić je rođen u Varešu, tačnije u selu Oćevija 1932. godine, koji je stjecajem okolnosti, a nakon gubitka roditelja u tom burnom vremenskom razdoblju bio prisiljen da napusti rodnu grudu - „voljenu zemlju“.
Napuštanje „voljene zemlje“ nije značilo kao za mnoge i prekidanje svih veza sa rodnom grudom, nego, naprotiv, ta veza postala je jača pa se kroz cijeli Jozelićev život protkala nit „voljene zemlje“, a svoj vrhunac ta ljubav prema rodnoj grudi doživjela je upravo izdavanjem ove knjige.
Naime, riječ je o knjizi autobiografskog karaktera, knjizi sjećanja, crtica iz života, kao što i sam autor kaže. Jednostavnim jezikom rečeno, riječ je o knjizi koja je sabrala autorov život, autorove životne situacije od najranije mladosti pa do današnjih dana. Riječ je o knjizi koju će kao što su to i promoteri naglasili, svako tumačiti i shvatati na svoj način, pa možda je tako i najbolje, jer ćemo na taj način izbjeći zamku jednoumlja shodno jednoj izreci u kojoj stoji: „Lakoća kojom određena mišljenja postaju opća, proizilazi iz nesposobnosti većine ljudi da stvore vlastito mišljenje, zasnovano na vlastitom razmišljanju“.
U tom smislu, ova knjiga plijeni pažnju jer nas autor kroz svoja sjećanja, kroz vlastito promišljanje, tjera na razmišljanje, na vlastiti sud o dešavanjima u našoj domovini Bosni i Hercegovini, koji će možda biti drugačiji od onog koji nam je serviran u određenom periodu.
Knjiga obuhvata velik vremenski period, počinje sjećanjima prije Drugog svjetskog rata pa do današnjih dana, puna je zapleta, preokreta, ali njeno osnovno načelo, pa bolje rečeno, osnovno i temeljno načelo njenog autora jeste „Istina“. Istina koja nikoga ne štedi, koja se nikome ne dodvorava, pa s te strane treba čitati ovu knjigu i o njoj razmišljati.
Ono što me kao čovjeka posebno raduje, je činjenica da će još jedan Varešak ostati upisan kao autor jedne knjige, kao čovjek koji je poučen vlastitim iskustvom, a vodeći se za poznatom izrekom „da sve što se pamti nestaje, a sve što se zapiše ostaje“ hvata se pera u poznim godinama svoga života, želeći nas navesti na razmišljanje o nama samima, o vrijednostima i idealima za koje živimo, kao i o zabludama u koje možemo upasti i s kojima možemo živjeti ako ne dopustimo sebi da razmišljamo, ako ne dopustimo sebi da iz nas progovori ljudskost.
Knjiga „Plači voljena zemljo“ je knjiga za koju ne možemo reći da je dokumentarno djelo, nije ni historijsko, niti je roman, od svega spomenutog ona ima ponešto, ali niti od jednog u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bismo je mogli kao takvu okarkterisati.
U svakom slučaju, riječ je o djelu za koje vrijedi odvojiti vrijeme, a sam način na koji je koncipirana i ono čemu autor govori čitaoca navodi na razmišljanje.
Autor: Mersad Đido