Javno svjedočenje žrtava rata

Danas 29.09.2017. godine u prostorijama općine Vareš održana je javna tribina, te iskazi žrtava rata u okviru projekta “Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost – Moja priča” koji se ostvaruje uz podršku humanitarnih organizacija USAID-a, CRS-a (Catholic Relief Services) i Caritasa u Bosni i Hercegovini.

Uz izražavanje dobrodošlice i predstavljanja aktera, kao i zahvale općini Vareš kao domaćinu ovog društveno-korisnog okupljanja, javni govor je otvorio Janko Samouković iz Višegrada koji je predratni period proveo u Pazariću te bio izložen najgorim torturama kao logoraš logora “Silos”, tada smještenog u blizini sela Tarčin, općina Hadžići. U svojoj priči gdje opisuje period 1992. godine navodi konfuziju i strah u kojem se našao uz svoje sugrađane i privođenje srpskog stanovništva u logor “Silos”. Sa svoje tada 23 godine, Janko biva žrtva raznih fizičkih i psihičkih maltretiranja, kao i izgladnjivanja gdje je dnevno za obrok imao jednu krišku hljeba, uz malo vode koju je dobivao na kašiku.

“Bez obzira na ono što sam preživio, svjestan razlika koje se potiču u našem društvu, ljude gledam na način jesu li dobri ili loši, a ne sa nekog nacionalnog ili drugog aspekta i ovdje sam došao sa porukom pomirenja i saradnje", poručio nam je Janko.

Krešo Primorac, iz Mostara, jedan od naša tri sugovornika koji je preživio torture tokom 1993. godine kaže da je svoje iskustvo odlučio podijeliti prvenstveno radi mladih ljudi u BiH, osoba koje su imali slična iskustva. Nastojeći ukazati na svu besmislenost sukoba i stereotipa koji su vladali tokom rata u cilju što veće podijeljenosti naroda u BiH.
Sa svojih 35 godina bio je primoran pridružiti se postrojbama HVO-a, iza sebe ostavljajući ženu i dvoje djece.

"Jednostavno sam se osjećao kao bolesnik kojem ste dali najgoru dijagnozu, pomisleći da se živ neću vratiti svojoj porodici", suzdržavajući emocije Krešo riječima opisuje blizak susret koji je imao sa smrću i samu činjenicu da su ga kod kuće već proglasili mrtvim. Svoju ispovijed je zaključio porukom da od mržnje čovjek ne može ispuniti i proživjeti svoj život na pravi način i da nove naraštaje treba učiti dobroti i suživotu.

Tarik Rizvanović, porijeklom iz Stoca sa 24 godine takođe stupa u snage HVO-a. U roku devet mjeseci je premještan kroz tri koncentraciona logora i uz to biva ranjen i uspješno operisan. Nakon izlaska iz bolnice saznaje vijest da mu je poginuo otac u sukobima između HVO-a i Armije BiH.

"Rat je poplava koja iznosi ono najružnije na površinu", naveo je Tarik uz nadu da oni koji znaju šta je rat zapravo bio, neće nikad više izgovoriti niti pomisliti da se nešto takvo može ponoviti.

Načelnik općine Vareš Zdravko Marošević je na kraju iskazao čast što je u ime općine Vareš imao mogućnost da obezbijedi uvjete i bude domaćin za jedan ovakav događaj, koji karakterišu principi mira, povjerenja, razumijevanja i odgovornosti za budućnost našeg postkonfliktnog društva. "Ovo izlaganje neka nam bude opomena. Vareš kao mjesto visoke tolerancije i suživota ljudi različitih nacionalnih pripadnosti, može biti primjer funkcionisanja međuljudskih odnosa zasnovanih na principu povjerenja, poštovanja i saradnje", izmiješanih osjećanja nam je rekao načelnik.

Svi učesnici ovog skupa su se složili sa jednim, da je jedini put za našu zemlju put pomirenja, oprosta i zajedničkog življenja bez stvaranja razlika na bilo kojem osnovu u našem i već tako podijeljenom društvu.